Veoma čudan izbor komparacije, zar ne? Kakvu zapravo vezu ima empatija s radošću?
Naizgled nikakvu — ali upravo je taj izbor ključan: kada koristiti jedno, a kada drugo.
Međuljudski odnosi danas postaju sve kompliciraniji, i to ne nužno našom voljom. Takvo je vrijeme došlo i to, sviđalo se nama ili ne, moramo prihvatiti. Kaže se da su kroz evoluciju opstale one vrste koje su se uspjele prilagoditi. Tako je i s nama. Ne treba više ni ponavljati kako se danas ljudi manje druže, kako smo otuđeniji, kako svatko gleda sebe… o tome stalno pričamo, ali vrlo malo toga mijenjamo. Kao da nam je dobro.
A zapravo — nije.
Nije dobro onima koji su odrasli u nekom drugom vremenu i pod nekim drugim vrijednostima. Tehnološki razvoj posljednjih 50 godina je fascinantan, neusporediv s ičim u povijesti. Ranije su se promjene događale postepeno, a danas se izmjenjuju brzinom koju jedva pratimo. Kažemo da je mladima lakše jer s time odrastaju, ali ni njima nije jednostavno. Promjene ne prestaju, i ono što je danas normalno sutra već može biti zastarjelo.
Ovo ubrzano vrijeme, zajedno s gubitkom stvarnih kontakata, jedan je od razloga porasta depresije, anksioznosti, glavobolja i čak težih bolesti. To možda nikada neće biti potpuno znanstveno dokazano — znanost je sve više podijeljena i često privatizirana, što smo vidjeli i tijekom nedavne pandemije.
Ali vratimo se na osnovnu dilemu: empatija ili radost?
Požalimo se prijatelju da nam je teško na poslu, da nas šef pretrpava dok se drugi provlače. Prijatelj odmah prekida i kreće pričati o svom, sličnom problemu. Onda se mi nadovežemo na njega. I tako se pretvori u malo natjecanje: tko ima gori dan.
Na kraju — nitko nikoga zapravo nije čuo.
Što bi bilo ispravno?
Je li bolje suosjećati, “ući” u tu emociju i biti rame za plakanje?
Ili možda prebaciti priču na nešto veselo, nasmijati se, pokazati da posao ne zaslužuje toliki teret?
Empatija ili radost? Težak izbor.
Jer oboje može biti pogrešno shvaćeno: kao ismijavanje ili kao nerazumijevanje. I zato ljudi često biraju ono “neutralno rješenje”: odmah ispričati svoju priču. Bez rizika. Bez otvaranja. Bez previše emocija.
Ali upravo tu nastaje problem.
Tako polako prestajemo slušati jedni druge. Sve manje stvarno sudjelujemo u tuđim životima. Sve više izbjegavamo neugodnosti i tako, komadić po komadić — postajemo usamljeni.
A rekli su nam:
Imamo dva oka za gledati
Dva uha za slušati
Ali jedna usta za pričati.
Pa što je onda ispravno?
Ni empatija ni radost nisu pogrešne. Pogrešno je što smo zaboravili osjećati što situacija traži.
Nekad je potrebna tišina, samo prisutnost.
Nekad je dovoljno samo reći: “Čujem te.”
A nekad nam treba smijeh da se razbijemo iz lošeg trenutka i vratimo u život.
Ključ je u svjesnosti i namjeri — ne u tome da budemo “savršeni”, nego ISKRENI.
Kad se opet nađemo u nekom razgovoru, možda je vrijeme da zastanemo i pokušamo čuti: Što zapravo treba ovom čovjeku ispred mene?
Ako damo sebi tu sekundu, i empatija i radost mogu postati pokloni — ne tereti.