Iscjeljenje i samoiscjeljenje su umjetnost. Vrijeme je relativno. Život je predivan.
Život je jednostavan, ali smo ga sami zakomplicirali do krajnjih granica. A o osjećaju da vrijeme leti da i ne govorimo. Evo — već će Božić, a čini se kao da je ljeto tek jučer počelo. Gdje je nestalo sve to vrijeme? Zašto imamo osjećaj da prolazi brže nego ikada? Je li život jednostavan? Je li i održavanje zdravlja jednostavno?
Mnogo je pitanja, a dok tragamo za odgovorima na svako “zašto”, vrijeme nam izmiče, život prolazi, zdravlje polako gubimo… a zaboravili smo se sami iscijeliti.
Ovo je priča o mom prvom boravku u podnožju Himalaja, u Mcleod Ganju, na specijalizaciji tibetanske medicine.
Moje prvo putovanje u istočne zemlje bilo je potpuno nepoznato područje. Naravno, doživjela sam veliki kulturološki šok.
Prvo New Delhi – ogroman grad s milijun automobila. Taxi s drvenim daskama umjesto poda, kroz koje se vidi asfalt… u prtljažniku plinska boca pa nisam mogla staviti kofere. Vanjska temperatura preko 40 °C, krave na svakom koraku, automobili koji neprestano trube, nepodnošljiv smrad. Srećom, sutradan krećem prema Mcleod Ganju – mjestu gdje žive tibetanske izbjeglice i Dalai Lama. Ali ni tamo nije izostalo iznenađenje.
Na aerodromu mi službenik nudi doplatu za prednje sjedalo. Zašto? Shvatila sam vrlo brzo. Mali propelerac, sat i pol leta iznad Himalaje… i ja u njemu. Ne želim o tom letu i vjetrovima Himalaja. No sletjeli smo, sve je bilo u redu.
Vožnja prema Mcleodu bila je potpuno drugačija: čišće ulice, mirniji ljudi, ljepša okolina. Pomislila sam: “Yes, ovo je već nešto!”
Hotel izvana prekrasan – šaren, u tibetanskim bojama, prepun zastavica. Ali soba… Kupatilo bez tuša, soba bez ključ…. Prihvatim, ajde, teško, ali šta sad! Preko noći stolica na vrata, tuširanje crijevom po sredini kupaonice. Pokušam spavati sa jednim okom otvorenim, ali umor me savlado.
Sljedećeg jutra dolazim na fakultet i kliniku tibetanske medicine — a oni nemaju pojma da ja dolazim! Zovem Austriju, oni kažu da su papiri poslani. U klinici me gledaju kao da govorim kineski. Kažu da nikad nisu imali stranu studenticu. Ipak, nakon par dana sve se riješi i počinjem s predavanjima i praksom.
Grad prepun stranaca, redovnika, Tibetanaca… svi se kreću sporo, mirno, sa smiješkom. Pomislim da su lagano “u nekom svom filmu”, jer izgleda kao skup hipija, a konoplja raste svuda po brdima. A ja puna stresa, napetosti, brzine — sve mi je čudno i novo. Što ja tu radim?!?
U bolnici gužva, ali ljudi mirni. Doktori nasmiješeni. Samo ja jurim mislima i tijelom. Vjerojatno svi vide moj nemir i stres, ali ga za sada ignoriraju, ali već treći da me pozove ravnatelj klinike i kaže da ako želim primiti novo znanje, moram se primiriti i upoznati sebe i daje mi upute za trodnevni retreat u planine.
I kreće moje najveće učenje.
Taxi treba voziti do 2800 m visine, do samostana, ali na pola puta izlazim – cesta je prestrašna. S jedne strane provalija, s druge stijene, i još dvosmjerno i nastavljam pješice. Stižem do samostana i sada kreće uspon. Na samom početku policijska kontrola: “Passport, please!”
A ja ga nisam ponijela. Pitam da li može osobna iskaznica Hrvatske. Naravno da ne! Srećom već sam se bila skompala sa osobljem u hotelu i zamolim ih telefonski da uđu u sobu i pročitaju mi broj vize iz pitovnice. Policajac nezadovoljan – dok čujem drugi iz kućice počne: “Shuki, shuuu, shuke… Croatia… football… ”
“YES, Šuker! The best!” – kažem ja. I puste me.
Ja koja sam uvijek govorila protiv te nogometne euforije, igrača… I evo sada na njihov račun prolazim! Hvala, gospodine Šuker, hvala nogometu.
Nakon tri sata penjanja stižem u kamp 3. Tamo šerpa Tenzim, nekoliko životinja i šatori. Uskoro dolazi jedan par iz Nizozemske, ali oni odmah odlaze u šator jer ujutro rano kreću dalje u planine. Odoh i ja na počinak. Ne sjećam se kako sam spavala jer vjerojatno sve drugo je bilo puno intenzivnije.
Sljedećeg jutra – diručkujem sa Temzimom i pitam ga što bi ja trebala raditi. Nema on pojma, njemu su rekli da ja dolazim na tri dana, točka.. I tu počinje najvažniji dio:
Vrijeme sporo prolazi. Neoposivo sporo.
Fotografiram prirodu, pokušavam čitati, meditiram… Krenem se penjat višlje u planinu, ali vjerojatno zbog visine se ne osjećam baš dobro i vratim se u kamp. Očekujem da je skoro podne, pitam Tenzima kad ćemo ručati. On mirno kaže: “U podne, kao što smo rekli.”
Pogledam na sat — 09:15.
I tada shvaćam:
čim nestane žurbe, distrakcije i buke, jedna minuta traje minutu, dugu minutu.
U tišini planine počinjem osjećati svoje disanje. Primjećujem kako inače dišem brzo i površno, kao većina nas. Ovdje dišem sporo, duboko, kao da napokon živim u svom ritmu. Počinjem shvaćati koliko je glava preopterećena mislima, očekivanjima, planovima. Ovdje toga nema. Ovdje postoji samo sada. Kažu tibetanski redovnici: KADA UM UTIHNE, ČUJEŠ ONO ŠTO TO SRCE VEĆ DUGO GOVORI. I stvarno, bez distrakcija, bez puno misli, čuješ svoj puls, osjetiš tijelo, osjetiš sebe.
Mir. Tišina. Prisustvo. I osjećaj da je sve u redu.
Drugo jutro u kampu – nezaboravno. Sunce iznad planina, vrhovi Himalaje koji se sjaje od snijega. Tako je lijepo boraviti u miru, sreći i tišini, u SADA. Neprocjenjivo iskustvo. Osjećam se snažno, odmorno, ne razmišljam o tome da se bliži povratak u selo, već upijam moć Himalaje, uživam u tom vremenu koje ne juri, već lagano teče.
Spuštam se natrag prema civilizaciji i prolazim pokraj drugih planinara. Smiješim se svima. Možda misle da sam čudna, možda ne. U tom stanju mira — nije me ni briga, a možda me niti ne primjećuju. Koji mir u meni.
U Mcleod Ganji se vraćam s osjećajem koji nikad neću zaboraviti. Učim lakše, koncentracija mi je savršena, sve upijam s radošću.
Evo kako je moguće osjetiti vrijeme, kako je lako razumjeti da vrijeme ne leti. Mi letimo kroz vrijeme.
Vrijeme ne leti.
Mi letimo kroz vrijeme.
Danas i ja ponovno jurim kroz vrijeme. Ali sada svjesno stajem. Udahnem. Uživam u trenutku. Cijenim vrijeme koje imam.
Kada uhvatite sebe da govorite:
“Godine lete, sve brže prolaze” —
stanite. Usporite. Prestanite planirati. Samo budite prisutni i zahvalni. Jer usporavanje misli i smirivanje uma izvor je našeg zdravlja. To je početak samoiscjeljenja.
Ako ne vjerujete da vrijeme može sporo teći — samo stanite pored mlijeka na štednjaku i čekajte da zavrije.
Moramo prihvatiti da često sami krojimo svoje zdravlje. Samoiscjeljenje je moguće.
Budimo umjetnici — stvorimo predivnu sliku od vlastitog života, stvorimo zdravlje. Prestanimo tražiti odgovore izvana. Nema odgovora na svako zašto. Prošlost ne možemo promijeniti i iz nje trebamo samo nešto naučiti, sebe poboljšati. Na sutra također ne možemo previše utjecati, jer sutra je možda nedostižno. Ali možemo danas nešto za sebe učiniti, možemo danas drugoga razveseliti, možemo danas nešto naučiti, možemo danas početi brinuti o svom zdravlju.