Predivan dan danas. Prohladno, ali sunčano – baš onako kako volim.
Iskreno, nije mi se pretjerano radilo nakon vikenda provedenog u kuhanju i spremanju. Onaj osjećaj kad ti tijelo još vuče umor, i najradije bi ostala u toplini doma. Ali sunce je ipak učinilo svoje. A i sve one ružne, nepotrebno teške objave na društvenim mrežama, pune nerazumijevanja i negativnosti, pomogle su mi za odlazak na trening.
Nakon duže pauze zbog ozljede, došlo je vrijeme da se vratim na stadion. Nova sezona natjecanja ubrzo počinje, a ja – nespremna. Previše se oslanjam na talent i genetiku, kao da će oni sami odraditi sve umjesto mene. A istina je jednostavna: ako ne prionem ozbiljno, postat ću jedna od onih koji sve počinju od sutra, a to njihovo „sutra” nikako da dođe.
E pa moje „sutra“ je danas.
Srećom, nije bilo gužve na cesti do Pule – tih 15-ak kilometara prošlo je glatko. A još veća sreća: stadion prazan. Volim ljude, volim energiju društva, ali istovremeno… malo me sram zbog viška kilograma, malo zbog nekondicije, i moram prvo pronaći svoj ritam prije nego što me netko gleda (barem ja tako doživljavam). Uživam biti sama dok se ponovno ne izgradim. Ima neka posebna tišina na praznom stadionu. Kao da te pusti da dišeš, da budeš potpuno iskren sa sobom.
Zadala sam si jači trening, ne iz tvrdoglavosti nego da vidim što noge kažu. Nakon ozljede uvijek postoji onaj strah – hoće li izdržati, hoće li opet zapeći? Ali danas… ništa. Ni traga boli. Samo činjenica da kondicije nemam dovoljno, ali snage – snage ima. I to me toliko razveselilo da sam totalno uživala u treningu.
Sat i 15 minuta – dovoljno da se oznojim, umorim i da mi se vrati želja za ponovnim treningom. Onaj osjećaj nakon treninga, kad se tijelo umori na pravi način, a um se smiri… zbog tog osjećaja treniram, trudim se, vraćam, pa i kad je teško. I nikada se ne pitam: „Što je meni ovo trebalo?“
Jer odgovor uvijek postoji prije samog pitanja – trebalo mi je zbog mene.
Danas je bio samo jedan trening. Jedan odlazak na stadion. Ali u mojoj glavi – to je bio povratak. Mali korak, ali važniji od svih velikih koje sam si obećavala.
Neka bude još ovakvih dana: prohladnih, sunčanih, iskrenih i mojih.
I dok sam sjedila pored staze pred kraj treninga, zadihana ali zadovoljna, shvatila sam nešto važno:
ovo je samo primjer kako svatko od nas, bez obzira na godine, može i treba učiniti nešto za sebe.
Ne zbog očekivanja drugih, ne zbog uspoređivanja, nego zbog onog malog unutarnjeg glasa koji zna što nam treba.
Tijelo voli da ga pokrenemo, a duša voli da je poslušamo.
Godine? One mogu biti izgovor, ali mogu biti i snaga.
A ja biram ovo drugo.