Koliko god se trudili odvojiti tijelo od emocija, život nas uvijek vrati na istu istinu: ništa u nama nije odvojeno.
Sve je povezano — dah, misao, osjećaj, tijelo, energija.
To svakodnevno vidim u svom radu.
Promjene se ne događaju kada tretiramo simptom, nego kada dotaknemo ono što je ispod — ono što se godinama nagomilavalo. I zato prirodna medicina ima tako snažan učinak na emocionalno zdravlje, a time i na tjelesno stanje.
Tibetanski liječnici su mi davno rekli nešto što mi je ostalo u sjećanju: „Sva bol koju ne osjetiš, tijelo će osjetiti umjesto tebe.“
Ljudi dolaze zbog fizičkih tegoba, ali kada polako krenemo razgovarati, ispod toga se nalaze: tuga, nerazumijevanje okoline, strahovi, zamjeranja, potiskivane potrebe, sumnja u sebe…..
Tijelo ne zna glumiti. Tijelo iskreno nosi sve ono što um pokušava zaboraviti. Prema tibetanskoj medicini (i mom iskustvu), svaka emocija ima svoj „dom“:
- tuga i nostalgija – pluća
- strah – bubrezi i donji dio leđa
- ljutnja i frustracija – jetra
- teret, briga, pretjerivanje – probava i želudac
- potisnute riječi i istine – grlo i štitnjača
I kada o tome razmislimo, vidimo da je tako:
Nije slučajno da se knedla u grlu pojavljuje kad šutimo o nečemu
Nije slučajno da probava stane kada brinemo za sve.
Nije slučajno da leđa bole kada nosimo previše.
U terapiji često vidim ovo:
Čim se osoba osjeti sigurno — tijelo se opusti.
Čim se opusti — emocija izađe.
Čim emocija izađe — vraća se energija.
Zato u svom radu pokušavam kombinirati razne tehnike za koje sam educirana, ali i one koje sam stekla iskustvom: „staračkom mudrosti“
- razgovor koji otvara prostor
- energetski rad koji smiruje
- masaže i tibetanske tehnike koje oslobađaju napetost
- disanje koje vraća kontrolu nad unutarnjim ritmom
Sve što smo prošli u životu nas čini onima što danas jesmo: i ružno i lijepo.
Prošlost ne možemo promijeniti, već nam treba biti učitelj da ne ponovimo istu pogrešku, da prihvatimo sve dobro i loše iz života kao svog učitelja, ne traumu. Prihvaćanje nije odustajanje. Prihvaćanje je trenutak u kojem prestajemo voditi rat protiv sebe. Često se i riječ prihvaćanje pogrešno shvaća, ali nije bitno. Bitno je da ne dozvolimo da prošlost bude u sadašnjosti već da bude sastavni dio nas. Što je bilo, bilo je. Ja za sebe kažem da sam prava „plavuša“, upravo zato jer zaboravim ono ružno što mi se dogodilo i ne dozvolim da utječe na moje sutra. Da li imam traume, vjerojatno imam, ali im ne dozvoljavam da upravljaju mojim životom. Da mogu nešto promijeniti što se dogodilo ili što sam napravila, odmah bih to učinila. Ali, ne mogu! I onda, OK, to je dio mene, ali ne moj kompas. U današnje vrijeme se kaže da iste potiskujem. Možda, ali što ima loše u tome da zaboravim što je bilo ružno, ne dam tome važnost već idem dalje, sa lekcijom više i uživam u životu.
„Da, to sam doživjela.“
„Da, to me boli.“
„Da, ovo me obilježilo.“
„Da, nisam bila dobro — ali sada jesam.“
Kada taj trenutak dođe, tijelo se prvi put nakon dugo vremena opusti. Možda krenu i suze, možda padne „kamen sa ramena“.
Vidjela sam dosta puta:
- netko tko ima težinu u prsima, a nakon emocionalnog oslobađanja prvi put duboko udahne
- netko koji godinama drži sve u sebi, a nakon jednog izgovorenog straha osjeti toplinu u tijelu
- osobu koja jednom dopusti da isplače nešto staro — i vrati joj se boja na licu
Emocije nisu slabost. Plač nije slabost. Smijeh nije slabost. Emocije su lijek.
Kada pogledam unazad sve ljude s kojima sam radila, sve njihove promjene, jednu stvar mogu reći sa sigurnošću:
Najveća moć iscjeljenja uvijek dolazi iznutra. Moja frendica je preboljela karcinom crijeva ali uspješno: zahvaljujući medicini i prirodnoj medicini, ali ponajviše tome da je to prihvatila kao problem koji treba riješiti. Bez straha, bez primisli, bez optužbi, bez stotinu i jedan zašto. Došlo je i trebamo to riješiti. I riješila je! Prvenstveno ona sama iznutra!
Terapeut, prirodna medicina, tehnike, biljke, rituali — sve su to alati. Ali promjena se događa kada osoba ponovno osjeti:
- da ima pravo usporiti
- da ima pravo osjećati
- da ima pravo staviti sebe na prvo mjesto
- da ima pravo odmoriti
- da ima pravo biti dobro
- da ima pravo ne biti jaka svaki dan
To je emocionalna medicina. Briga o sebi je briga o drugome, jer kada smo mi dobro i naše okruženje je dobro.
Zato završavam onim što svima često kažem:
Tijelo govori. Emocije šapuću. A prirodna medicina sluša (iako ja koji put puno pričam)
Kad sve to spojimo, čovjek se vraća u ravnotežu — ne samo fizički, nego i emocionalno.
I to je najveća ljepota ovog puta.