Ove godine sam napunila 60 godina. Nešto čega sam se užasavala: starost
Stalno slušamo ljude kako govore da ih boli ovo, ono – ali kao to je normalno – „godine su to“
Čujemo kako ljudi kažu da više nemaju snage ni volje – „godine su to“
I često mi kažu – „Vidjeti ćeš kada dođeš u te godine!“
E pa evo – došla sam u te godine.
I ovo je ono što ja kažem:
Posao terapeuta kojim se sada bavim ne bih mogla raditi bez iskustva koje sam stekla tijekom godina, bez uspona i padova, bez onog lijepog ali još više onog teškog u životu što me oblikovalo.
Došla sam u te godine i ništa me ne boli. Nije se puno toga promijenilo. Nisam izgubila snagu ni volju – samo sam se malo usporila.
U 50-oj godini sam diplomirala tibetansku medicinu.
U 59-oj godini sam se vratila ozbiljno atletici i takmičenjima.
Velika je to razlika od onog što sam često slušala…pa u čemu je stvar? Ne znam. Možda genetika, možda sretna zvijezda, možda nešto treće.
Danas nam je sve dostupno na jedan klik: savjeti o zdravom životu iskaču iz svakog kuta, svatko zna nešto – čak i susjeda će vam preporučiti tablete bez medicinskog znanja. Terapije zvukom, kapima kiše, terapija ona, ova, svakakva egzotična imena i sve rade čuda.
Teško je prepoznati što je vrijedno i kome vjerovati, naročito kada je u pitanju naše zdravlje a ono je najbitnije.
Moje iskustvo + znanje kroz školovanje = moja pravila ravnoteže
PREHRANA – sve se može jesti, ali umjereno. Birati hranu bez aditiva i konzervansa
TJELESNA AKTIVNOST – barem 3 dana tjedno aktivno vježbati, a svakodnevno hodati
PREVENTIVNI PREGLEDI – obavezni sistematski pregledi jednom godišnje i odazivanje na pozive za preglede
PRIRODNA MEDICINA – uzimati savjete i dodatke prehrani isključivo od stručnjaka
GODIŠNJI ODMOR –barem 3 tjedna godišnje pravog odmora u komadu
Najvažnije: kombinirati alopatsku i prirodnu medicinu – ali isključivo kod licenciranih liječnika i terapeuta.
Prečesto ponovno slušam da se za mnoge ove stvari nema vremena i to zbog stalnih izgovora ovakvih ili onakvih. A kada je kasno, lupamo se o glavu – „što ranije nisam“.
U mojih prvih 60 sam na težak način naučila, ali sam naučila, da moramo sami brinuti o sebi, jer nitko drugi ne može umjesto nas, a u najtežim situacijama smo uglavnom sami makar bili okruženi najmilijima.
Naučila sam da je briga o sebi zapravo briga o drugima, jer ako smo mi dobro, možemo brinuti i o drugome i nećemo drugima postati teret.
Naučila sam da se moramo pobrinuti za starost dok smo još mladi, da moramo kontinuirano vježbati i biti pokretljivi da si možemo i u starosti sami vezati cipele. Prošla su vremena velikih zajednica u kojima se više generacija brinula jedni o drugima. Danas se nema vremena, svi pretrpani obavezama.
Naučila sam da smijem i trebam tražiti pomoć kada mi je potrebna a ne samo je pružati.
Naučila sam da ne mogu nametati svoje mišljenje jer svatko od nas ima svoju percepciju: ako je meni nešto žuto, ne mora i drugima biti. Oni možda to isto vide da je bijelo i kako se međusobno uvjeravati kada svatko vidi svoje.
Naučila sam da ne dajem savjete ako ih nitko ne traži.
Naučila sam ponovno biti dijete i veseliti se svemu i glasno smijati.
Ali to možda nisam naučila, to možda ipak dođe s godinama kada polako opet postajemo djeca 😉