Sowa Rigpa, poznata kao tibetanska medicina, ubraja se među najstarije poznate medicinske sustave na svijetu. Prvi tragovi sežu oko 2000 godina prije nove ere, kada postoje zapisi o traženju protuotrova za trovanja biljkama te o dobrobitima toplih i hladnih obloga.
Prijenos znanja tibetanske medicine stoljećima se odvijao isključivo usmenim putem – s generacije na generaciju – uz nadogradnju vlastitim iskustvima, ali i utjecajima susjednih medicinskih sustava (kineskog, indijskog i perzijskog). I danas se na završnom ispitu na studiju tibetanske medicine moraju recitirati tekstovi Medicinskih tantri, koje se sastoje od četiri knjige.
U tibetanskoj medicini opisuje se 360 metoda te 98 načina liječenja, odnosno terapijskih pristupa. Od toga je 35 terapija vezano uz poremećaje prehrane, 6 uz poremećaje načina života, postoji 50 različitih skupina lijekova te 7 vanjskih terapija.
Temelj tibetanske medicine jest ravnoteža triju osnovnih energija tijela. Kada su te energije u balansu, tijelo je zdravo. Bolest nastaje kada dolazi do njihova poremećaja pod utjecajem štetnih čimbenika.
Lung upravlja disanjem, potiče pokrete tijela, govor i razmišljanje. Sudjeluje u izbacivanju otpadnih tvari i distribuciji hranjivih tvari te upravlja osjetilnim organima.
Tripa djeluje na probavu, regulira osjećaj gladi i žeđi, daje toplinu tijelu i sjaj tenu te utječe na inteligenciju i osjećaj hrabrosti.
Beaken daje tjelesnu i mentalnu stabilnost, snagu za suočavanje s teškoćama, utječe na san i upravlja zglobovima.
U dijagnostici se koriste prirodne metode.
Prva i osnovna metoda je pulsna dijagnostika. Iskusni i školovani liječnik pregledom pulsa može prepoznati uzrok bolesti. Znanje pulsne dijagnostike stječe se kroz dugogodišnje školovanje, no tek iskustvom i praksom postiže se preciznost i sigurnost u postavljanju dijagnoze.
Sljedeća metoda je pregled urina – promatra se njegov izgled, boja, miris i zamućenost.
Vizualni pregled jezika također je važan: analizira se pokrov, boja i sluz, a pojedini dijelovi jezika mogu ukazivati na poremećaj određenih organa.
Vizualni pregled pacijenta uključuje i promatranje kretanja, govora, izgleda kože, načina disanja te pregled zjenica.
Tim metodama dobiva se cjelovit uvid u stanje organizma. U današnje vrijeme dodatnu vrijednost daju i informacije iz klasične medicine, poput laboratorijskih nalaza, čime se dijagnostika dodatno produbljuje i potvrđuje.
Dijagnoza je najvažniji aspekt tibetanske medicine – fokus nije na posljedici, već na uzroku problema. Holistički pristup od presudne je važnosti jer su tijelo i um neodvojivi i međusobno ovisni. Mentalno stanje osobe jedan je od najsnažnijih čimbenika koji utječu na zdravlje.
Liječenje započinje prilagodbom prehrambenih navika i načina života, u skladu s postavljenom dijagnozom. Lijekovi su složene kombinacije brojnih biljaka, skupljanih u određeno vrijeme i sušenih na poseban način.
Vanjske terapije imaju snažno djelovanje, usporedivo s lijekovima. One uključuju masaže, cupping, moksibustiju, terapije kompresama, kupke, puštanje krvi i akupunkturu.
Tibetanska medicina i danas je relativno nepoznata zapadnom svijetu, a njezino znanje nije široko dostupno. Vrlo je kompleksna i često teško razumljiva zapadnoj civilizaciji. Kako bi se očuvala njezina izvornost i spriječila zloupotreba, dostupna je na ograničenom broju mjesta i malom broju praktičara. Ipak, njezina učinkovitost i duboki pristup uzroku bolesti izazivaju sve veće zanimanje znanstvene zajednice zapadnog svijeta.
Osjećam se blagoslovljeno i zahvalno na znanju koje sam primila, te ga s velikom odgovornošću i poštovanjem želim primjenjivati u svom radu.
U svom radu spajam duboko znanje i iskustvo s potpunom posvećenošću osobi ispred sebe, jer vjerujem da se pravi uzrok bolesti može razumjeti samo kroz povjerenje, stručnost i cjelovit pristup tijelu i umu.