Posao terapeuta je divan. Zapravo, on i nije posao u klasičnom smislu. To je poziv. Poziv koji te oblikuje, mijenja i uči svakoga dana. Ali uz svu svoju ljepotu, ovaj poziv nosi i težinu, odgovornost i brojne izazove.
Danas, više nego ikada, ljudi teško vjeruju bilo kome. Razumijem ih. Na zidovima brojnih prostora vise diplome svih mogućih vrsta — od višegodišnjih školovanja, preko kratkih tečajeva, pa sve do brze online edukacije od par sati. U toj šumi papira i certifikata ponekad je teško prepoznati tko i zaista živi ovaj poziv, a tko samo prikupi još jednu naljepnicu za zid.
Je li važno?
Ponekad se i sama zapitam.
Da se radi o pločicama u mojoj kuhinji, vjerojatno i nije presudno. Ali kad se radi o zdravlju — mom, tvom, bilo čijem — tada postaje itekako važno. Jer zdravlje nije nešto što se lako popravlja. Tu nema dovoljno mjesta za improvizaciju, glumu stručnosti ili slatkorječivost bez stvarnog znanja.
Sjećam se jednog predavača koji mi je na tu temu rekao:
„Zašto se uopće brineš? Danas je sve instant znanje.“
I ja sam se tada zapitala: Ako je znanje instant, kakva nas budućnost čeka?
Možda jesam konzervativna. Možda se ne uklapam u novo vrijeme u kojem se sve mjeri brzinom, a kvaliteta se često smatra luksuzom. Ali ono što vidim u praksi ne da mi mira — i daje mi snagu da ostanem svoja. Srećom živim u prirodi, na selu, okružena životinjama i šumom. Nema trgovine, nema shopping centra. Ptičice, žabe iz lokve, pijetao, cvrčci. Nema puno distrakcija, nema užurbanosti, pa možda i ostanem ista, a u biti već i imam neke godine…..
Što zapravo vidim u svojoj praksi
Vidim ljude koji dolaze otvorena srca, često umorni, zbunjeni, iscrpljeni ne samo fizički nego i emocionalno.
Dolaze jer:
- sve manje razgovaraju s prijateljima,
- jer se osjećaju neshvaćeno,
- jer ih guši tempo posla,
- jer više nemaju gdje „ispustiti paru“,
- jer se boje pokazati ranjivost u svijetu koji ranjivost često kažnjava.
I onda me najviše zaboli kad vidim da netko takvu otvorenost iskorištava — radi vlastite materijalne koristi, radi brze zarade, radi nečijeg neznanja ili trenutno slabijeg trenutka. Razumijem da svi trebamo zarađivati za život, ali ne na ranjenim leđima drugih ljudi.
Druga strana priče — kada povjerenje ostane jednostrano
U svom radu susrećem i drugu, puno tišu stranu odnosa terapeut–klijent.
Dogodi se da se ljudi naruče na termin, a onda jednostavno — ne dođu. Ne jave se. Ne napišu ni kratko „oprosti“.
I znam, naravno da se svakome može nešto dogoditi. Život je nepredvidiv i ne pita ni za raspored ni za kalendar. Ja često nešto zaboravim.
Ali svaka izostala poruka nosi jedan mali rez u povjerenju, jer iza svakog termina stoje priprema, vrijeme, energija, fokus… Kao što terapeut daje sebe, tako i taj mali čin javljanja znači: „Vidim te, poštujem tvoje vrijeme.“
Zašto sve ovo pišem?
Jer moj posao nije samo tehnika, ni igla, ni točka, ni tehnika disanja, ni znanje koje sam skupljala godinama po školama, putovanjima i Himalaji.
Moj posao je čovjek.
Čovjek sa svojim pričama, teretima i nadama.
A odnos između terapeuta i klijenta je odnos dviju strana koje trebaju:
- poštovanje,
- povjerenje,
- autentičnost,
- i malo više ljudskosti u vremenu koje je postalo prebrzo.
Možda se nikada neću uklopiti u instant svijet. Možda i dalje vjerujem u dubinu, u znanje koje se gradi godinama, u povjerenje i iskrenost, u krajnjem slučaju u empatiju i poniznost. Ali probati ću odoljeti svemu i ne mijenjati se
Ali ako išta želim poručiti kroz ovaj blog, onda je to ovo:
Ljudskost je i dalje najjača terapija