Kada ljudi dođu k meni na terapiju, često misle da ih razumijem zato što sam terapeutski educirana.
Istina je — razumijem ih zato što sam dobro educirana, ali razumijem ih i jer sam i sama mnogo toga prošla kroz ono što oni danas prolaze: strah, usamljenost, gubitak sigurnosti, traženje ljubavi i pripadanja, vlastitu ranjivost i vlastitu snagu, bolest.
Moj život nije bio lagan put, ali u biti nije ničiji, ali opet ću reći da je moj život bio predivan i sretan. I upravo zato danas mogu raditi ono što radim sa srcem, razumijevanjem i dubinom koja ne može doći iz knjige, nego samo iz života.
Ovo je dio priče o tome kako je svaka lekcija postala moj alat a ne teret.
Od malena sam bila boležljiva i alergična na gotovo sve i onda naučiš dvije stvari:
da je tijelo krhko i da je duša osjetljiva.
Lekcija:
Druga djeca su se bezbrižno igrala, a ja sam trebala biti na oprezu, što naravno nisam, jer sam takvog karaktera. Vjerojatno je moja mama zbog toga ispaštala. Svaku svoju bolest, alergijske napade ja sam prolazila kao da to nije ništa i često druga djeca nisu niti mogla vidjeti kroz što ja prolazim. Samo su znali da me nema u školi. Meni nije bilo ništa! Ali bilo je, samo sam jako to potiskivala, što vidim tek danas. Ispadalo je da ne osjećam ništa i nisam znala slušati svoje tijelo koje je plakalo.
Taj osjećaj formira nešto duboko u čovjeku — sposobnost da prepozna tuđu bol koju danas više nego ikada ljudi skrivaju.
Danas, kada radim s ljudima, često kažem:
„Ne treba mi puno da vidim kako vam je. Vaše tijelo mi sve kaže.“
U sedmoj godini, kada bi život djeteta trebao biti igra ja sam zbog srca završila u bolnici u Rijeci. To je dob kada ne znaš objasniti što te plaši, ali sve osjećaš. I to duboko. U pamćenju mi nije ostalo ništa traumatično, loše, što ne znači da nije bilo loše, jer ja sam kroz život svaku stvar uljepšavala, odnosno pretvarala u svojoj glavi u nešto lijepo. Sjećam se da sam prve dane plakala, ali kako su mi se druga djeca smijala, prestala sam. Dječji mozak je fantastičan. Ubrzo sam sa drugom djecom radila nepodopštine jer to djeca rade. To nije bila pedijatrijska bolnica, već dvije sobe u klinici na Trsatu, velike sobe za djecu, djevojčice i dječake zajedno, srčani bolesnici. Sjećam se da su se svi hvalili tko ima veći rez nakon operacije, a meni je rez bio jako mali jer se radila druga tehnika. I ja sam bila razočarana! Ajme, taj divan dječji mozak!
Danas upravo zato mogu pomagati ljudima energetskim radom i prirodnom medicinom jer znam što znači imati tijelo koje se boji, kada se potiskuje i znam što znači naučiti ga ponovno osjećati sigurnim.
Lekcija:
Samoća u tuđem svijetu nije jednostavna za odraslog čovjeka, a kamoli za dijete od šesnaest godina. Sa šesnaest godina otišla sam na školovanje u SAD
Tamo sam naučila:
- kako je to biti sam
- kako se osloniti samo na sebe
- kako prepoznati vlastite granice
- kako postati hrabar iz nužde, a ne iz želje
- kako se dignuti kada nikoga nema da ti pomogne
To je iskustvo koje me ojačalo. To je bio trenutak kada se rodila moja unutarnja snaga — ona koja je danas temelj mog terapeutskog rada.
Lekcija:
hrabrost se ne rađa iz sigurnosti, nego iz samoće.
Pristala sam studirati kineziologiju jer je prijateljica to radila. Ne zato što je to bio moj san, nego zato što sam željela pripadati, biti dio nečega, ne biti sama.
To je bolna, ali važna istina: mladi često žive tuđe snove jer još ne znaju svoje.
Ali ni taj put nije bio pogrešan.
Kroz kineziologiju sam naučila:
- razumjeti tijelo
- razumjeti pokret
- osjetiti gdje je blokada
- vidjeti gdje je slomljena emocija, a gdje slomljeno tijelo
Danas sve to koristim u svom terapeutsko-iscjeliteljskom radu.
Lekcija:
granice se uče tek kad ih jednom izgubiš.
A najdublja lekcija mog života?
Traženje ljubavi. Traženje pripadanja, topline, sigurnosti. Nečega što će ublažiti sve ono što sam noćima sama nosila. Ali ljubav ne dolazi izvana kada iznutra nisi cijela. I ne može te nitko zagrliti kako treba dok sama ne obgrliš sebe. Sve što sam tražila u drugima, zapravo je bilo traženje sebe.
I pronašla sam. Pronašla sam sebe, pronašla sam ljubav i nekoga tko će me zagrliti kada treba.
I upravo zato danas u terapiji mogu da radim sa:
- ženama koje nose stare rane
- ljudima koji traže sebe u drugima
- srcima koja nisu imala podršku onda kad im je najviše trebala
- osobama koje su se cijeli život borile da budu voljene
Lekcija:
ljubav je dom, ali dom moraš najprije pronaći u sebi.
Danas:
Danas moj rad nije samo tehnika. Nije samo akupunktura. Nije samo tibetanska medicina. Nije samo razgovor.
Moj rad je sve ono što sam naučila kroz vlastiti život. Pokušavam biti u radu istinska, ispravna, biti podrška, jer znam kako izgleda strah, kako izgleda usamljenost, kako izgleda povodljivost, kako izgleda slom, kako izgleda nada
I upravo zato znam i kako pomoći ljudima da prođu kroz svoje.
Pomagati drugima nije moj posao. To je moj put. Moja svrha. I u određenom smislu — moje iscjeljenje.
Kad pogledam svoj život, vidim put koji nije bio ravan, ali je bio savršeno moj i sve to danas čini moju snagu i zato svaki put kad mi netko kaže:
„Osjećam se bolje, lakše mi je“ — ja znam da ništa u mom životu nije bilo uzalud.
Moje rane postale su moj put.
A moj put — danas je, nadam se a i želja mi je, putokaz drugima.